Večeras smo sami Beethoven i ja, zajedno plačemo, on svojim simfonijama, ja zato što te nema i oboje smo tako sami. Klavirske tipke tužno odjekuju u mojoj sobi gdje nikoga osim mene i njegove prekrasne glazbe nema. Svaka nota pogađa me ravno u srce i tužni se zvuci prolamaju kroz moje misli, pa osjećam kako sam danas nesretan kao i on kada je skladao tako sjetnu glazbu. Vjerojatno je bio sam baš kao što sam i ja sam sada i čekam da se pojaviš sva u plavom te razbiješ ovu monotoniju pretužnog klavirskog koncerta i moju žalost. Obojica smo tužni, on to dokazuje svojom glazbom, ja svojom samoćom ovog tmurnog, kišnog dana. I tako ostajemo samo Beethoven i ja, nigdje nikoga drugoga, nigdje tebe. Oblaci su crni, teški, istresaju svoj vodeni teret na Ludwigovu i moju dušu te nekako imam dojam da je toga dana kada je prebirao tipke klavira i skladao, također padala kiša. Možda je i on nekoga očekivao baš kao što i ja očekujem tebe ovog sumornog predvečerja. Ipak, slušajući njega znam da nisam sam, jer i Beethoven je tu isto tako usamljen prije toliko godina kao ja danas, vremena su različita, ali tuga je ista. Njegov klavir plače isto kao i moja olovka, pa ovako sami tugujemo zajedno, svatko u svom stoljeću Beethoven i ja.
CRTICE IZ SVAKODNEVNOG ŽIVOTA 