TOČKA PUCANJA

Sve je nekako prevršilo mjeru, došlo je do točke pucanja, ja ne mogu s tobom, ti ne možeš sa mnom i tu je zapravo kraj. Ništa više nije kao što je nekada bilo, umorili smo se jedno od drugoga, sve je postalo katatonično, teško i neizdrživo. Želim biti sam, bez ikoga tko će me gušiti ili ću ja gušiti nekoga. U svakom slučaju to ničemu ne vodi. Samoća je ono što mi sad treba, ona iskonska samoća koju priželjkujem više od svega. Ti mi više ne trebaš, a ne trebam ni ja tebi, postali smo si teret, teret koji više ni ti ni ja ne možemo nositi. Zato je najbolje da se raziđemo dok smo još u nekim prijateljskim odnosima, jer ja se ne želim prepucavati i svađati. Zato otiđi, ja ću ti pomoći da se negdje smjestiš, gdje god to bilo, samo da više ne budemo zajedno. Meni treba prostora, a uz tebe ga nemam, a nemaš ga ni ti uz mene. Znam da su rastanci teški i bolni, ali ovaj ne bi trebao biti takav, jer ostati ćemo prijatelji, poznanici, što već. Ipak, kao što sam već napisao, došlo je do točke pucanja i više dalje ne ide, previše smo zaglibili u neku svakodnevnicu, a meni treba nešto novo, neki novi adrenalin kojega uz tebe jednostavno više nemam. Znam da će mi se biti teško snaći bez tebe, ali morati ću kako god znam, sve će pasti na moja leđa, ali i prije je bilo tako, nismo mi vječno zajedno. Proces privikavanja neće biti lagan, ali moram i to probati bez obzira što nisam baš u nekom zavidnom zdravstvenom stanju. Ipak, moram se sam boriti, kako god znam. Uvijek si bila uz mene, ali svjestan sam da sada moram krenuti sam i početi se brinuti sam za sebe, zato je i došlo do te točke pucanja našega odnosa koji je sve samo ne idiličan u zadnje vrijeme. Sve su česta razmimoilaženja u mišljenjima, da ne kažem svađe, ti se ponašaš kao mama koju ja ne želim, a ako nije po tvome dolazi do razmirica. Ja se znam sam obući, pripremiti si sve što trebam, ali ti mi to jednostavno ne dozvoljavaš. Dovoljno sam odrastao da živim sam, a upravo mi to treba, živjeti sam. Trenutno mi nitko ne treba, sam sebi sam dovoljan i tako će ostati. Ne želim te povrijediti, ali došli smo do kraja, do točke pucanja kad natrag više nema. Želim ti svu sreću, ali bez mene, tu naša priča završava.

Oglasi

UZMI SVE ŠTO JE TVOJE

Uzmi sve svoje stvari i nestani

negdje daleko gdje te neću naći,

ako bi mi ipak palo na pamet

tražiti te u mnoštvu čudnih ljudi,

suzdržat ću se od toga kako god znam.

Ja s tobom više ne mogu

i ne želim, treba mi odmora,

od tebe, od mene, od svega,

otići s nekim makar nepoznatim

na neki pusti otok daleko

od tebe, od civilizacije.

Ionako se spremam na put,

odlazim što dalje od tebe,

jer ja trebam prijateljicu

koja me razumije,

pa čak i onda kad

ne razumijem ni sam sebe.

 

KIŠA U MOM SRCU

Jutros kao da se nebo spojilo sa zemljom,

lijevala je kiša čije su kapljice meni nosile

tvoje pozdrave.

I nije toliko nabujala rijeka

koliko su tekle moje suze.

Plava se izmaglica dizala negdje u daljini

i kao da je nagovijestila još više kiše

sivo se nebo prostrlo iznad nas

i kao da je usred dana nastao mrak.

Ti si stajala sva u bijelom, negdje na horizontu

čekajući da te primim za ruku

i odvedem te u zemlju vječitog sunca,

tamo gdje oblaka i kiša nema,

gdje cvatu tratinčice koje ne moči rosa.

Palim zadnju cigaretu danas

kako bih pojačao tu plavu izmaglicu

koja te drži daleko od mene,

a poziva me svakim tvojim dahom

koji ostavljaš na staklu

crtajući mala srca.

Tako si mi blizu, a tako daleko

kao vatra što se rasplamsa i grije te,

a onda se odjednom opet ugasi i hladno ti je.

Jutros se nebo spojilo sa zemljom

i vatra se ne može rasplamsati,

ali u srcu može ostati ona toplina

što nas grije kakva god nevera bila.