Category: OPROŠTAJ


TOČKA PUCANJA

Sve je nekako prevršilo mjeru, došlo je do točke pucanja, ja ne mogu s tobom, ti ne možeš sa mnom i tu je zapravo kraj. Ništa više nije kao što je nekada bilo, umorili smo se jedno od drugoga, sve je postalo katatonično, teško i neizdrživo. Želim biti sam, bez ikoga tko će me gušiti ili ću ja gušiti nekoga. U svakom slučaju to ničemu ne vodi. Samoća je ono što mi sad treba, ona iskonska samoća koju priželjkujem više od svega. Ti mi više ne trebaš, a ne trebam ni ja tebi, postali smo si teret, teret koji više ni ti ni ja ne možemo nositi. Zato je najbolje da se raziđemo dok smo još u nekim prijateljskim odnosima, jer ja se ne želim prepucavati i svađati. Zato otiđi, ja ću ti pomoći da se negdje smjestiš, gdje god to bilo, samo da više ne budemo zajedno. Meni treba prostora, a uz tebe ga nemam, a nemaš ga ni ti uz mene. Znam da su rastanci teški i bolni, ali ovaj ne bi trebao biti takav, jer ostati ćemo prijatelji, poznanici, što već. Ipak, kao što sam već napisao, došlo je do točke pucanja i više dalje ne ide, previše smo zaglibili u neku svakodnevnicu, a meni treba nešto novo, neki novi adrenalin kojega uz tebe jednostavno više nemam. Znam da će mi se biti teško snaći bez tebe, ali morati ću kako god znam, sve će pasti na moja leđa, ali i prije je bilo tako, nismo mi vječno zajedno. Proces privikavanja neće biti lagan, ali moram i to probati bez obzira što nisam baš u nekom zavidnom zdravstvenom stanju. Ipak, moram se sam boriti, kako god znam. Uvijek si bila uz mene, ali svjestan sam da sada moram krenuti sam i početi se brinuti sam za sebe, zato je i došlo do te točke pucanja našega odnosa koji je sve samo ne idiličan u zadnje vrijeme. Sve su česta razmimoilaženja u mišljenjima, da ne kažem svađe, ti se ponašaš kao mama koju ja ne želim, a ako nije po tvome dolazi do razmirica. Ja se znam sam obući, pripremiti si sve što trebam, ali ti mi to jednostavno ne dozvoljavaš. Dovoljno sam odrastao da živim sam, a upravo mi to treba, živjeti sam. Trenutno mi nitko ne treba, sam sebi sam dovoljan i tako će ostati. Ne želim te povrijediti, ali došli smo do kraja, do točke pucanja kad natrag više nema. Želim ti svu sreću, ali bez mene, tu naša priča završava.

TOČKA PUCANJA

Oglasi

Nije trajalo dugo, ali nije bilo niti suđeno trajati, a kad danas razmišljam o svemu nije bila niti ljubav. Bila je to znatiželja, isprobati nešto novo, pa odbaciti ne razmišljajući koliko se time može povrijediti ona druga strana, ona koja je voljela bez obzira koliko kratko trajalo. Neki kažu da ne postoji ljubav na prvi pogled, na prvi dodir, da treba vremena, međutim ona je itekako moguća, itekako stvarna. Jedino što ne može opstati kada samo jedna strana to osjeća, kada samo jedna strana voli, onako iskreno i bez rezerve, loše namjere. Onda od toga nema ništa, ta se ljubav izgubi, nestane, kao da je nikada nije niti bilo, lako se zaboravlja jer povrijeđenost stvara odbojnost prema svemu što je bilo. Na trenutke pomislim kako smo ti i ja mogli sve, baš sve, svijet nam je bio ponuđen na dlanu, onaj svijet ljubavi koji samo neki mogu dobiti na poklon, odjednom, a da se uopće ne moraju truditi dohvatiti ga. Ali mi to nismo ni znali ni htjeli prihvatiti. Ostala je samo ogromna praznina i žaljenje za nečime što je obećavalo, što je moglo biti puno toga, a na kraju je ostalo ništa, ni uspomene, barem one lijepe i odlazak u potragu za nekom novom ljubavlju, nekome tko će znati cijeniti ono što mu se daje onako bez razmišljanja i bez ikakvih kalkulacija. Ja ne volim kalkulirati, ili volim ili ne i trećega jednostavno nema, a isto tako ne mogu voljeti samo nekoliko dana kao neki jer ja kad volim onda očekujem da je to zauvijek, da nikada neće prestati, ali prestalo je. Ni sam ne znam kako i na koji sam te način tako brzo uspio preboljeti, zaboraviti. Jednostavno si nestala iz mog života kao da te u njemu nikada nije niti bilo. Ne zanima me ništa što se tebe tiče, ne zanimaju me ni poruke koje uopće ne čitam, ne interesira me ni gdje si ni kako si, a to mi se dogodilo prvi puta, jer uvijek sam brinuo o svim svojim prošlim ljubavima ili dragim osobama koje su prošle kroz moj život, pa ih se i danas rado sjetim. Tebe ne, tebe se ne želim sjećati po ničemu. Danas sam potpuno oslobođen od tebe i niti ja više ne vjerujem u ljubav na prvi pogled iako na trenutak jesam. A sve smo mogli mi, baš sve.

O JEDNOJ IZGUBLJENOJ LJUBAVI

 

Otišao sam jutros draga moja prijateljice, ne zato što mi je nešto nedostajalo, jer ti se uvijek trudiš ugoditi mi u svemu, brineš se možda i previše. Otišao sam jer me nešto neopisivo guši, nešto me tjera, ni ja ne znam što, ali nisi ti kriva, problem je u meni. Potrebna mi je samoća, treba mi neki savršeni mir koji će me osloboditi svih mojih iracionalnih i pravih strahova, a za to mi je potrebno biti sam. Nisi ti kriva za moje raspoloženje, depresiju, moju tugu koju jednostavno ne mogu podijeliti s nikim, one su samo moje i ja ih sam moram riješiti. Moje tuge nisu od jučer, one traju godinama i teško ih je objasniti i zato sam otišao draga prijateljice. Neke stvari čovjek jednostavno mora riješiti bez pomoći drugih, zauvijek ih odagnati od sebe ili nestati. Više ne želim bježati sam od sebe, moram se suočiti sa svojim demonima, kao što sam to učinio i prije nekoliko godina, ali neki su još uvijek tu, još me proganjaju duhovi prošlosti koje nitko osim mene ne može riješiti, moram to učiniti sam. Boreći se s njima, borim se sa svojom prošlošću, sa svojim životom koji je bio sve samo ne lijep i ti to jako dobro znaš, ako itko zna onda si to ti.  Možda se i vratim, ne danas ili sutra, ali jednoga dana ipak dođem. Sada mi treba samoća, probaj me shvatiti. Sve svoje probleme koji me još uvijek guše želim rješavati bez opterećivanja ikoga, bez obzira što znam da bi me ti razumjela, shvatila bi svaku moju tugu, svaku moju bol, ali ja ih moram proći sam i konačno ih zaboraviti te ponovno normalno živjeti. Zato sam otišao, ne želim se osjećati nelagodno, a ne želim niti da se ti tako osjećaš zbog nekih mojih loših stvari koje nikako da se zauvijek maknu od mene, a tako bih to volio. Znam da ćeš me shvatiti, možda ne taj prvi trenutak, ali svakako s vremenom, jer postoje trenuci kada i tebi treba samoća, kada i ti trebaš biti sama, a tako je meni sada. Vratiti ću se jednoga dana, možda i ostati zauvijek, tko to zna, ali sada je tako kako je i ni ti ni ja to ne možemo promijeniti. Nakon odlaska od tebe sjeo sam u park, park utjehe kako ga ja zovem i tamo trezveno pokušao razmisliti o svemu, o onome što me smeta, a ni sam ne mogu dokučiti što je to. Ipak, kada me prođe ovo stanje vjerujem da ću se vratiti tebi koja me jedina razumiješ.

OTIŠAO SAM JUTROS