Ne volim ljeto, nikada ga nisam volio i jedva čekam da prođe iako ni sa jeseni nisam oduševljen, ipak mi je puno draža. Volim kad gledam lišće raznobojnih nijansi od žute do smeđe kako polako pada sa grana drveća, kada naš park utjehe postane prekrasan, lišće šušti dok hodam njime, a i jesen je doba kada sam te iskreno i bezuvjetno, beskrajno zavolio, tada si mi postala sve na svijetu i tada sam se odlučio boriti za tebe što god bilo. Volim i one jutarnje jesenje sumaglice, sitnu kišu koja pada i tada je najljepše biti zajedno pa kroz prozor gledati sve ljepote jeseni koju ona može dati. Ona je vrijeme kada ti pišem najljepše pjesme, najljepša pisma i kada si mi blizu, puno bliže nego što si sada. Volim jesen i zato što nije tako ubrzana kao što ljeto zna biti, puno je mirnije, ja sam mirniji, a i do tebe mogu lakše jer nigdje ne putuješ, uvijek si tamo gdje te mogu pronaći. Uz to, jesen ima nevjerojatnih čari, osim što mi vraća tebe ubija ove grozne vrućine i puni gradove, pa i moj. Prijatelji, baš kao i ti, odlaze ljeti tko zna gdje i nekako je sve pusto, a ja ostajem sam na svom balkonu i gledam svaku večer ono zvjezdano nebo i naše dvije zvijezde koje su se privremeno, samo privremeno udaljile, ali čim jesen dođe ponovno će se spojiti ili barem približiti, a do tada ću ja čekati da ljeto prođe, potpuno sam.
CRTICE IZ SVAKODNEVNOG ŽIVOTA 