TEBI

Nekada davno sanjao sam o nečemu što se zove obiteljski život, bio sam mlad i nisam se tada želio vezati, bilo je prerano, ali sam ipak maštao kako ću jednoga dana naći svoju srodnu dušu i kako ćemo zajedno provoditi dane i noći, voljeti se i biti jedno. Nisam ni slutio da ćeš to biti baš ti, da ću sada te svoje snove i ostvariti. Sretan sam konačno jer vrijedilo je čekati, vrijedilo je jer znam da će konačno sve biti na svome mjestu u mom životu. Sve čovjek nekako nabavi što voli i želi, ali neke se stvari ne mogu kupiti, one se niti ne dobiju samo tako, za njih se treba boriti i onda nema straha od ničega, jedini strah koji me ponekad onako nekako samo na trenutak uzdrma je bojazan da te ne izgubim sad kad sam te nakon toliko vremena konačno pronašao. Kroz moj je život prošlo puno ljudi, ali nitko takav kao ti, nitko tko zna sve o meni, kome sam bez ikakve zadrške stavio cijeli svoj život kao na pladnju. Sada kad razmišljam o tome shvaćam kako sam vjerojatno to učinio upravo zato što sam znao da ćeš biti baš ti ona koja će doći i zauvijek ostati. Lijepo je konačno, zaista lijepo, volim kad ti između redova ili onako sakriveno za druge, a tebi potpuno jasno mogu napisati nešto što samo ti i ja razumijemo. Volio bi da i ti tako radiš iako bih ja cijelom svijetu želio reći koliko te volim i koliko sam sretan što te imam, da svima kažem kako konačno imam nekoga svoga, jer nikada to nisam mogao i ti to najbolje znaš. Sve one naše noći kao da se sada događaju, toliko su stvarne da ih svaki puta ispočetka proživljavam. Sve naše razgovore pamtim, svaku riječ i osjećam te ovdje kraj sebe bez obzira što sada nisi tu, uvijek si mi blizu, vidim te u svakom kutku ovoga stana, osjećam te kuda god se okrenem. Odlazim i hodam mjestima gdje smo zajedno šetali čekajući da to opet jednom učinimo, a znam da hoćemo, jednostavno moramo jer nas ta mjesta vežu više nego što smo svjesni. Ja sam to shvatio kad sam prvi puta prošao onim trgom bez tebe, shvatio koliko mi nedostaje tvoja prisutnost, odlazim sjesti na kavu gdje smo zajedno bili i kao da si sa mnom. Sjedim na balkonu gdje smo zajedno proveli sate pričajući o svemu i tada te osjećam kraj sebe, razmišljam o tebi od trenutka kada se ujutro probudim, pa sve dok ne zaspim u onom našem krevetu, a onda te sanjam i svaki trenutak sam s tobom, uvijek si tu i znam da ćeš opet doći, kada god to bilo, ali doći ćeš, jer ti si meni sve na svijetu i tako će i ostati. Možemo upoznati tisuće ljudi, ali uvijek i zauvijek ćemo postojati mi, ti i ja, što god drugi mislili ili rekli, što god se dogodilo ti si ta jedina koja mi treba danas i zauvijek. Volim te beskrajno i to ništa ne može promijeniti, baš ništa i nitko. Hvala ti što postojiš…

KRENIMO ZAJEDNO

Da mi je otići s tobom negdje gdje zelene livade vidiš dokle ti pogled seže, a iznad njih se dižu planine na koje se želiš popeti i ostati tamo dugo, što duže. Da mi je uzeti te za ruku i nestati na nekom otoku gdje nas nitko neće pronaći, gdje nitko za nas neće pitati i tamo pričati tišinom sve ono lijepo što nam se dogodilo, graditi neku budućnost, pa bile to i kule u zraku, bila to i najnevjerojatnija mašta. Da bar mogu s tobom otići ispod nekog velikog slapa koji će isprati sve loše s nas, svu zlobu drugih i da se vratimo isprani od vlastitih i tuđih grijehova. Livada bi nam pružila utočište i sakrili bi se u cvijeće da nas nitko ne vidi, planina bi nas uzdigla iznad svih nedaća i sa smiješkom bi gledali dolje onu livadu i ono cvijeće gdje smo ležali opušteni, sretni i opijeni mirisom poljskoga cvijeća. Na otoku bi mogli šetati i brojati vlastite stope u pijesku dok ih valovi ne bi prekrili, plime izbrisale, a ujutro bi ponovno ispočetka pisali svoja imena i zaokružili ih velikim srcem. Ispod slapa bi pronašli utočište koje bi nas sakrilo od svijeta, okupalo svojim srebrnim kapima i dalo nam novi život kao što ga voda uvijek daje. I u pustinju bih s tobom otišao, prebirao zrnca pijeska koja klize kroz dlanove kao što nam život ovako klizi iz ruku kada nismo zajedno, a dani prolaze pokraj nas nevjerojatnom brzinom. Toliko toga još moramo učiniti, a nikako da se pokrenemo, dogovorimo, čekaju nas velike stvari, a mi stojimo u mjestu dok vrijeme neumitno teče i prolazi kraj nas. Problemi se stvore sami od sebe, a onda im mi pomognemo da postanu još veći, trošimo dane kao da već sutra ne može biti kraj života umjesto da ih trošimo baš zato, pa požurimo sa svime što trebamo učiniti još danas.
Zato bih te odveo na livadu punu poljskog cvijeća da udahneš njihov miris, otrgneš koji cvijet i vidiš kako brzo može uvenuti, nestati. Zato bih te odveo na visoku planinu da vidiš kako smo zapravo mali i neznatni i kako nas možda sutra netko drugi koji se na tu planinu popne neće niti primijetiti, zato bih te odveo na otok da shvatiš kako je oko nas preveliko prostranstvo da bi imali previše vremena ploviti do nekog novog kopna tko zna koliko udaljenog trošeći dragocjeno vrijeme. Zato bih te odveo do velikog slapa da vidiš kako smo i mi samo male kapi koje u trenutku nestaju i pojavljuju se neke nove i kako smo zapravo prolazni, jer nestajemo brzo, a iza nas uvijek dođe netko drugi, neka nova kap, zato bih s tobom i u pustinju gdje bi vidjela koliko smo zapravo slabi pred naletom i najmanjeg vjetra koji nas odjednom može zauvijek razdvojiti jer teško je zadržati dva zrnca pijeska zajedno koliko god se trudili ukoliko pustinjska oluja naiđe i ne spoji nas nikada više.
Život je kratak, može nestati u sekundi, možemo biti otrgnuti cvijet i uvenuti sutra, možemo biti maleni ispod planine koja se svakog trenutka prijeti odroniti, pa nestati ispod njenog ogromnog kamenja, možemo biti dio otoka, ali nemati kuda otići i vječito se vrtjeti u krug te se uvijek vraćati na isto mjesto, a i za to je život prekratak, možemo biti i ona mala kap slapa koju ćemo par sekundi držati u ruci, ali i to traje kratko, a možemo biti i dva zrnca pijeska koje će samo slabašni vjetar razdvojiti zauvijek. Zato živimo sada, budimo poljsko cvijeće koje će na svojoj livadi pustiti korijenje i tamo zauvijek zajedno ostati ispod planine koja će nas čuvati od vjetrova i teškog kamenja koje će nas možda i pregaziti, ali ćemo se opet uzdići, budimo dvoje na otoku koje će svoje stope i svoja imena u pijesku ispisati kako bi nas mogli naći prijatelji koje toliko u životu trebamo i budimo zrnca pijeska u pustinji koji će odoljeti svakom vjetru i oluji jer nećemo dozvoliti da nam vrijeme klizne niz dlanove nego ćemo ono što moramo učiniti sada i odmah, bez čekanja da nam netko iščupa korijenje, da nas pregazi kamenom, da vječno ostanemo na pustom otoku, da nas slap svojom snagom potopi i da nas pustinjska oluja odnese tko zna kamo. Napravimo sve što trebamo prije nego nam se to dogodi, prije nego nestanemo, a da nismo posjetili livadu, planinu, slap, pustinju, učinimo to odmah, napravimo sve ovoga trenutka jer vrijeme nas neće čekati, a toliko je toga još pred nama što moramo učiniti. I zato mi pruži ruku, pa krenimo odmah, bez čekanja jer život ne stoji, on prolazi, a mi ne želimo i ne smijemo dozvoliti da samo prohuji pokraj nas kao da nas nikada na ovom svijetu nije niti bilo i da ne ostavimo bar nekakav trag iza sebe koji će se našim imenom zvati.

ŽIV, A ZAPRAVO MRTAV

Dišem, još samo to daje privid da živim iako sam umro još prije nekoliko dana, potpuno sam mrtav samo još srce ponekad osjetim i začujem kada zakuca, onako tiho, za tebe i sto kao što i dišem za tebe. Živim, ali samo slučajno jer sam zapravo umro, jer je sve u meni mrtvo, a ti to ne želiš oživjeti, umrlo je onoga dana kada se srušio moj svijet. Pisalo je Ende, neki su se veselili, jedva dočekali. A ja sad ne mogu čitati, ja ne mogu pisati, ne mogu čuti da me netko treba, a kad to ne mogu ja ne živim, umro sam jer ne osjećam, tada znam da sam mrtav kao i svih onih godina prije. I onda sam mrtav živio i jedva se ponovno rodio, treći puta neću moći jer mi nema tko dati snage, ne želi. Treći puta će živjeti samo moja sjena negdje u kutu nečijeg srca koje će me u toj mojoj smrti svojim zvati. Ja ne znam tko će to biti, jer na životu me više nema i tko će mi ime zvati ja neću znati, jer više neću čuti. Možda nitko, možda netko, ja rijetko kome vrijedim jer danas ljudi zbog ljubavi ne umiru, to su romantični porivi nekih drugih, davnih prošlih vremena u kojima ja obitavam samo u svojim snovima i čekam nekoga da bude sa mnom tamo, ali nikoga nema. Dišem, jer tako netko još uvijek hoće, ne pitajući mene da li ja to želim. A ja ne želim, hoću samo da me nema i da ovu posljednju suzu ne obriše nitko, neka ostane takva, topla i slana, samo neka ostane, jer više ni jedna kapnuti neće, mrtvi nemaju suza i tamo želim otići, sam s tom jednom, posljednjom suzom koju nema tko obrisati. Ležim i umirem već danima, polako, tiho, neprimjetno, bez glasa, bez riječi. NI šapat od mene se čuti neće, ni glas prijatelja više ne čujem, ni glas njen, one najdraže više neću prepoznati, ništa više neću znati. Ležim na odru one besmrtne ljubavi, a ja sam mrtav odavno, samo je ljubav besmrtna i sjećanja još žive, a ja ne želim da me se itko sjeća kao što ne želim ni treći puta se roditi. Bilo bi previše, jer patnje u dva života koja sam živio bilo je suviše i za deset još da ih proživim. Mrak mi treba, samo mrak, svjetlo me ubija kao i toplina. Hladnoća ona koju zemlja ima, to mi treba i mrak i zima. Dišem. I to je sve, a umro sam onoga dana, još sam živ, a zapravo mrtav.