OTIĆI ĆEMO NA KRAJ SVIJETA

Obećao sam ti, odvesti ću te bilo gdje,

što dalje od svega ovoga,

pa i na kraj svijeta ako treba,

samo da nestanemo, budemo sami

bilo gdje i bilo kada.

Obećao sam ti svoju brigu,

onu koja se zove neizmjernom

za vas dvoje, za nas troje,

otići i nestati barem na neko vrijeme,

pa bio to i sladoled u nekom

dalekom gradu, pobjeći od svih

i uživati u samoći, pobjeći od

stalnog ponavljanja istoga

iz dana u dan.

Odvesti ću vas pa makar gdje

samo da budem s vama,

samo da ne budem više sam.

NE OPRAŠTAM

Kažu da je ljudski opraštati i ja se s tim slažem, ali postoji tu i jedna velika stvar koja me koči, a to je da treba znati kome se i što oprašta. Bez obzira na to što je opraštati lijepo neki ljudi to jednostavno nisu zaslužili, jer u nekim periodima moga života pojavile su se apsolutno negativne osobe i one od mene nisu zaslužile baš ništa, a kamoli oprost. Kako ćeš oprostiti nekome tko te gotovo čitav život psihički terorizira, vrši verbalno nasilje, pa zatim netko do koga ti je u određeno vrijeme bilo istinski stalo, a taj te sada na najgori mogući način omalovažava, kako opraštati onima koji ni tebi nisu neke stvari oprostili iako je to ništa prema onome što si ti od njih doživio. Ja sam oduvijek bio sanjar, poeta i netko tko nije želio nikoga povrijediti, barem ne namjerno, ali zasigurno postoje ljudi kojima sam tako nešto učinio, međutim, ja od njih ne tražim oprost, nikada niti nisam, tražio sam samo razumijevanje i ništa više. Milijun puta čak ni to nisam doživio, samo da me netko razumije i zašto bih onda bilo kome što opraštao, naime, trebalo bi sve to svesti na neku uzajamnu razinu, ali ne. Mene se ocrnjivalo na sve moguće načine i kada je bilo razloga, a posebno kada ga nije bilo i to je ono što ja ne opraštam baš nikome. Previše se tu lošega dogodilo, previše tužnih stvari i trenutaka, previše bola. Zato mi je potpuno nebitno tko me povrijedio, poznati ili nepoznati ljudi, čak bi onima nepoznatima lakše prešao preko svega nego onima koje poznajem i s kojima sam proveo više od pola života. Ti su me najviše razočarali, jer nikada ne boli toliko ako te povrijedi neki neznanac, boli ako te povrijedi onaj koji bi ti trebao biti najbliži i zato ja ne opraštam, a ponajmanje zaboravljam koliko god se trudio. Takvi bljeskovi tužnih razdoblja i ružnih situacija periodički mi dolaze u misli i tada shvaćam da neke stvari jednostavno čovjek ne može pomesti pod tepih kao da se nikada nisu dogodile. Isto je i sa takozvanim prijateljima, zapravo poznanicima koji te također mogu silno povrijediti, a tako nešto po samom svom habitusu ne bi smjeli. Neću sad objašnjavati tko i zašto, ali ću napomenuti kako se radi o velikim kršćanima kojima bi oprost trebao biti na vrhu prioriteta i koji se javno hvale svojim kršćanstvom. Imam dojam da su takvi zapravo još gori od onih koji su sušta suprotnost spomenutima. Zato niti ja ne opraštam koliko god me to koštalo i koliko god to možda i nije dobro i lijepo, jer previše sam loših stvari doživio da bih opraštao olako bilo kome.

ŽIVOT BEZ DJETINJSTVA

Dok sam bio mali sanjao sam snove koje tek sada ostvarujem, bio sam previše odrastao za svoje godine, a zapravo sam bio dijete. Već sa svojih nekih pet godina dobio sam ključ od stana oko vrata i doslovno se sam snalazio te me nitko nije pitao kako uopće to mogu, jer bilo je normalno uvesti me u svijet odgovornih i odraslih već u tim godinama. Ja jednostavno nisam imao djetinjstvo, uvijek neke obaveze koje bi i puno stariji od mene u to vrijeme držali preteškima, ali ja sam to morao, jednostavno morao. Nisam imao izbora i onda kada mi danas netko kaže kako me ne poznaje i ne shvaća uvijek mi dođe odgovoriti na način koji niti najmanje nije pristojan jer upravo su me takvi uvalili u to da sam preuzimao poslove koji se daju ljudima ili djeci sa nekih petnaest ili šesnaest godina, a ne djetetu koje još nije navršilo niti šest. Sva sreća da sam imao neki svoj svijet u glavi, nešto što mi je pomoglo i olakšalo živjeti sa svim tim obavezama, pretvarao sam se da sam odrasla osoba jer sam to morao, a volio bih da su me bar pitali mogu li ja to i kako se osjećam. Međutim, ništa od toga doživio nisam, to je zapravo bilo nešto što se podrazumijeva, nešto što tako mora biti bez obzira što ja u mnogim trenucima nisam mogao izdržati tu odgovornost. Noću sam znao zaspati bojeći se novoga dana, pogotovo kada sam na čuvanje dobio praktički bebu od šest mjeseci. Ni sam nisam znao kako bi s njom, što trebam učiniti, ali učio sam iz dana u dan kako se treba nositi i s tom obavezom. Nikada me nitko nije onako istinski zapitao je li mi teško, kako podnosim sve to, brojao sam dane i nadao se da neću dugo morati tako. Sva je sreća da sam godinu kasnije krenuo u školu pa sam se barem čuvanja maloga djeteta oslobodio, ali ostalih obaveza ipak nisam. Čitavo vrijeme moga odrastanja bilo je obilježeno mojom silnom željom da zaista budem ono što jesam i iako su me neki htjeli prikazati svojom slikom i prilikom u tome ipak nisu uspjeli i danas mi je neizmjerno drago zbog toga. Osjećam da sam među rijetkima koji svoje djetinjstvo ne pamte po nečemu pozitivnom, po nekim bezazlenim nepodopštinama koje svako dijete mora proći, jer ja ga pamtim po silnom pritisku sa svih strana, po nečemu što ne bih nikome poželio prolaziti u toj dobi. Zbog svega toga niti danas ne želim imati posla s onima koji su mi takvo djetinjstvo priuštili, onima koji su omalovažavali gotovo sve što sam napravio, a napravio sam puno. I na kraju, drago mi je što sam uspio ostati svoj, onakav kakav sam se izgradio unatoč svim pokušajima da od mene naprave nešto što nisam, danas sam sretan zbog toga.