Dok se plavičasti suton provlači gradom predviđam još jednu noć bez sna, jer tako je teško bez tebe, tako prazno i pusto. Nema utjehe u nijednoj noći bez tebe koja si tako blizu, a opet tako daleko, kao da su kontinenti oni koji nas dijele, a ne par kilometara koje treba prijeći. Ipak, stalno si mi u mislima tako da ni kilometri ne predstavljaju ništa, uvijek si uz mene, baš uvijek, danju i noću. Ali, kada zagrlim hladan jastuk shvatim da te nema i da ti prokleti kilometri ipak imaju svoju moć, onu koja mi smeta i zbog koje ne mogu svaki dan doći do tebe. A tako je teško, teško bez tebe, to je neobjašnjivo onima koji ne vole, a ja volim beskrajno. Dani prolaze, ja ih samo brojim i čekam onaj kada ću zajedno s tobom obići sva mjesta gdje stanuje ljubav, sve klupe koje čuvaju tajne zaljubljenih, sve ono što će me učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu. I zato je tako teško, teško bez tebe, pogotovo kad padne mrak i ja ostajem zarobljen u njemu, u toj tišini noći kada sve zamre i nema glasa niotkuda. Ta tišina ubija i stalno vraća sjećanja na sve tvoje riječi, poruke, na sve što podsjeća na tebe i tada sve postane neizmjerna praznina koja guši i ubija cijele noći. Ne spavam, razmišljam o tebi i to je ipak taj lijepi dio noći, ali uvijek noć predugo traje bez obzira na sve. Jutro nikako svanuti, pa da bar na trenutke ne razmišljam o tebi, ali niti to mi ne uspijeva, uvijek si mi u mislima, što god radio, ali ipak noći su mi najteže. One me vraćaju k tebi, pa proživljavam svaki trenutak ispočetka, svaku tvoju riječ analiziram po tisuću puta. I tada, baš tada kada je toliko teško, shvatim da ti je ipak stalo, da me barem malo voliš i to je ono što me usrećuje i drži na ovome svijetu, jer ti si mi sve i nikada te se neću odreći, koliko god bilo teško, tako teško bez tebe.
CRTICE IZ SVAKODNEVNOG ŽIVOTA 